Sokolac, mjesto u istocnoj Bosni. Ljeto 1996. Bilješke iz razgovora s Radomirom M., minobacaclijom srpske vojske u Bosni.
Kako je pucati na covjeka?
Lako! K`o na ticu, ribu ili kakvu ovecu zvijer. To ti je slicno lovu. Treba se samo malo naviknuti.
Narocito ovo kako smo ratovali u Sarajevu. Pogotovo mi, minobacaclije. Pravo da ti kažem, to nije bilo nikakvo ratovanje. To ti je potpuno drugaciji osjecaj. Vremenom postane slicno zabavi. Nalaziš se na sigurnom, ukopanom položaju, a dole ispod tebe je grad. Ponekad ga i ne vidiš od magle, za hladnih dana cijela se sarajevska kotlina pretvori u sivo jezero.
I, tako, povlacis kanap potpuno nesvjestan da si, možda, ne možda vec vrlo vjerovatno, nekog ubio, a sasvim sigurno nesto srušio…
Jednostavno, ne osjecaš da si u ratu, da ubijaš…
Nije to bas isto k`o kad gledaš u oci covjeka na kojeg pucaš.
Sjecam se da je, ko god bi nam dolazio u posjetu na položaje oko Sarajeva – iz Beograda, Rusije i Grcke, pisci, novinari,politicari, pa cak i oni što su dijelili humanitarnu pomoc – povukao kanap poneki put…
Tako, raspoloženja radi.
– Da li se neko od njih osjecao ubicom?
– Sumnjam! Ipak su dole bili pretežno muslimani.
– A oni Srbi koji su se zadesili s njima?
– Pa, šta im ja mogu? Gdje su im bile oci i uši, de im je bila pamet da vide, da prepoznaju sta se dogada, kakva se velika gradevina pocela praviti – naša, samo naša, srpska država! Cista, bez Turaka, bez džamija i hodžinskog arlaukanja… Zlo mi je kad se samo sjetim tog odvratnog zvuka što para uši, ono kad nešto mrmljaju, nešto na arapskom, obracajuci se svom Bogu na dženazama, tim njihovim sahranama… Vala smo im u ovom ratu pružili priliku da zazivaju tog njihovog Boga, do mile volje! Kad ih se samo sjetim kako se naguraju u džamiju u vrijeme nekog njihovog sveca, pa poljube celom zemlju. Kad proviriš kroz vrata, samo im guzice vidiš.. Ama, muka mi je vec od pomisli da sam s njima život proveo!
A znaš od cega mi je najveca muka? Od toga sto smo se mi Srbi morali pretvarati da živimo u ljubavi s njima, što smo morali izigravat nekakve dobre komšije, glumit… Ma, nijesmo mi glumili, covjece! Vjerovali smo u to, u taj komšiluk! I ja, ovaj, imao sam prijatelja medu njima, volio sam neke od njih više nego rodenog brata. Eto, tako ti se taj balija zna pod kožu zavuci!
Ali, eto, hvala Bogu, došli su ovi naši mudri ljudi, i u Beogradu i na Palama, i u crkvi, i u vojsci, i u miliciji… Oducili su nas od tog zla na koje smo skoro bili navikli. Naši su politicari znali kako se narod u tor uceruje, znali su kad treba podviknuti, kad sta obecat, a Boga mi, i kad je vrijeme da se šta masno slaže, narocito kad bi ko iz svijeta doš`o da brani našeg neprijatelja. Vojska nam je dala oružja koliko voliš, nikada nijesi mor`o brojat granate i municiju, bilo je i uniformi, i hrane, i cigara, i odradili smo ovaj pos`o.
Pošteno, ljudski. Pustili smo krv balijama, rašcerali ih, i sad je sve ovo naše. Pogledaj naokolo: dokle ti pogled puca, sve je samo srpsko! Nigdje neces vidjet ni džamiju, nit ceš sresti kakva muslimana. Nema ih više ovdje. Nema da brineš: bice ovdje i fabrika i škola, bice i sud i država, bice i reda i zakona, ali samo za nas, Srbe. Za koju godinu više se niko nece ni sjecat da je ovdje ikad bilo Turaka. Imamo mi svoje ljude od pameti koji ce znati napisati knjige o ovoj zemlji, a da se – ne samo Turcin! – ne spomene ni u jednom slovu, vec da se i rijec Bosna zagubi i sakrije da je više niko nikad ne pronade. Kad ti ja ovo ovako pricam, sve ti, možebit, izgleda lako, ko da smo mi ovu našu srpsku zemlju i državu dobili na tanjiru, bez i da smo se oznojili za nju. Nije baš bilo tako. Branile su se balije i još uvijek nešto pokušavaju. Srecom, nijesu imali cime na nas pucat. Niko im ne doturi oružje. I na tome hvala nasim mudrim vodama, i to je njihova zasluga…
A bilo je i medu nama onih koji nikad nijesu, ovako kao ja, prelomili i rekli sami sebi: dosta! Zaboravi da si ikakvog baliju znao, sret`o se s njim, da ti je, možda, i drag bio! Prema njima nema milosti i njima jedino s naše strane sleduje metak u celo, ili kama u vratnu žilu.
Takav kolebljivac ti je bio Siniša, taj za koga me pitaš. Jašta radi, znao sam ga, ratovali smo u istoj jedinici, na Sarajevu. On je bio otuda, iz grada. Završio je puno škole i možda je zato je bio onako mekan. Imao je i rezervni oficirski vojnicki cin, pa ga komanda nikad nije cerala u vatru. Ne bi se mog`o zakleti, ali mislim da on svojom rukom nije smak`o nijednog muslimana. Još ih je branio kad bismo doveli zarobljenike u zatvor na Kuli. Kad je on bio komandant straže, nije dozvoljav`o da se balije degenece, niko nije smio ni pipnut njihove žene, a još im je i hljeba dav’o! Kažu da je gore, na Kobiljaci – gdje smo sa Hrvatima pošteno bili dogovorili da bude granica i da se ne napadamo medusobno – Siniša više puta pustio autobuse pune muslimana da pobjegnu iz Sarajeva…