Palestinska tragedija, iz dana u dan, razotkriva pravo lice arapskih vladara i potvrđuje da oni ne pripadaju arapskom i islamskom ummetu. Predislamske Arape odlikovale su visoke moralne vrijednosti, kao što su viteštvo, hrabrost i ponos, a današnji arapski vladari nemaju ništa od toga. Naprotiv, oni su simbol izdaje, kukavičluka, poniženja i nastojanja da se od slobodarskih arapskih naroda naprave tuđe sluge, a sve kako bi zadobili naklonost svojih židovskih i zapadnih mentora koji su ih i doveli na vlast, čuvaju ih i štite kao muzejske eksponate. Njihova tvrdnja da pripadaju islamskom ummetu je čista laž, koju više ne mogu prikriti pretvaranjem (licemjerstvom), formalnim obavljanjem javnih ‘ibadeta, niti pričom o poticanju iz poslanikove loze. Oni su sa svojih vratova skinuli ”jaram” islama i arapstva, i sada su potpuno slobodni, bez savjesti i odgovornosti prema bilo kome. Njihova jedina briga je gomilanje blaga, makar to bilo na račun njihovih siromašnih naroda, i ostanak na vlasti, po cijenu gubitka fizičke i umne snage. Oni ne pripadaju Arapima niti muslimanima! Zašto?
Zato što javno podržavaju Izrael u borbi protiv Hamasa i Palestine, i ne priznaju vlast koju je izabrao palestinski narod, na izborima čistim kao suza, vlast kojom upravljaju moralne vrijednosti i islamski ponos, ali zato priznaju vlast koja je njihova autentična kopija, koja živi od tiranije i moralne i finansijske korupcije, i kojoj jedino plješću munafici i nikogovići, i koja se u donošenju važnih odluka ne oslanja na svoj narod nego na Ameriku i razne jevrejske skupine.
Zato što su robovi, koji preziru slobodu i slobodne ljude, i koji kuju zavjere protiv svakoga ko voli slobodu i žrtvuje ono najvrjednije na putu njenog sticanja. Osjećaju nelagodnost zbog onih koji mrze cioniste i cionizam i odriču se od onih koji ih podsjećaju na ponos Istoka i tragediju njihove arapske braće. Ne podnose poklič ”Allahu ekber” (”Allah je najveći”), jer oni poznaju jedino tiransku i diktatorsku veličinu. Ismijavaju se sa protivnicima ponižavajućih kompromisa sa Izraelom i nazivaju ih raznim pogrdnim imenima, jer su oni zapravo ogledalo njihove sramote, i proklinju arapske mase koje sanjaju o oslobođenju Palestine, povratku prognanih Palestinaca na njihova vjekovna ognjišta, oslobođenju Kudsa i porazu jevreja. Za njih ne postoje snovi, oni vjeruju samo u stvarno stanje na terenu, nepobjedivi Izrael, mirovne pregovore kao jedini strateški izbor, stvarnost poraza bez borbe i prošenja sitnih ustupaka od zapadnih gospodara. Zapravo oni ne bi bili gospodari da im nije kukavičkih i izdajničkih arapskih vladara.
Zato što se, za razliku od iskrenih Arapa, ne žrtvuju za svoj narod, niti za njegovu čast. Oni nemaju čast u ime koje bi se srdili i svađali, a u svojim narodima vide najljuče neprijatelje, i protiv njih koriste najsofisticiranije oružje kupljeno za njihove pare. Zaključuju sporazume o obavještajnoj saradnji sa velikim državama kako bi svojim narodima zagorčali život i onemogućili ih u ometanju ”nadahnutih lidera”, koji su ”personifikacija dobra, istine i ljepote”.
Zato što, za razliku od iskrenih i čestitih muslimana, koji obožavaju samo Allaha, obožavaju položaj i samo njemu robuju i ne treba čuditi ako sve ostalo žrtvuju u ime njega. Vidimo ih kako ravnodušno posmatraju spaljivanje Gaze, nakon što su prije toga aktivno učestvovali u njenoj blokadi i blagoslovili izraelsku agresiju, kako bi se, prije Izraelaca, riješili te ”rak rane” zvane ”Islamski palestinski otpor” i stvarne snage koja prijeti njihovom opstanku.
Zato što su, za razliku od Arapa i muslimana, koji strahuju od sramote i lošeg glasa kao od kuge, oni sami utjelotvorenje sramote. U njihovim srcima nema mjesta za onaj svijet i zato ne čuju jauke paćenika u Gazi, ne osjećaju njihovu bol, ne vide njihove suze, baš kao što su nisu vidjeli pokolje u Dir Jasinu, Sabri i Šatili, atentat na šejha Ahmeda Jasina, pad Kudsa u jevrejske ruke, pad Sinaja, prodaju Golanske visoravni.