Na teritoriji hercegovačkog sandžaka nema nijedan veliki grad napredniji i ljepši od šehera Mostara.Zbog prijatne klime,tu ima tako sočnog i finog svakovrsnog voća da oni svoje smokve,grožđe i kao čovječije glave krupne narove nose na poklon ostalim gradovima.Ovo voće ne samo što zadržava svoju ljepotu i slast nego se njegova boja i slast zadugo ne promijeni.
Kroz sve privlačne bašče i ograđene bostane koji se nalaze na onoj strani gdje je tabhana protiču žive vode,a po raznovrsnim uređenim sofama svijet se veseli i bez prestanka moli boga za trajnost Carstva i naroda.Hvala bogu,u ovome sam gradu proveo tri dana u uživanju i veselju.
Kad smo s velikim džemaatom klanjali bajram-namaz na Musalli,upravo u času kad je mufti-efendija(šejhu l.islam) učio hutbu,dođe sedam ljudi kao bez duše i zapomagaše:
—Aman,braćo muslimani,eto za brdom vodimo borbu s ljubuškim nevjernicima.U pomoć,braćo,u pomoć!
Na to reče muftija(šejhu l-islam):
—Na noge,braćo muslimani,da idemo na vojnu bajramskih žrtava,da priteknemo u pomoć braći muslimanima i da tako napravimo najveću vojnu.
Odmah su sve gazije,pješaci i konjanici,ne dovršivši molitvu(hutbu i dovu) prihvatili oružje,spremili se i odjurili u planine.Poslije dva sata započeli smo teške borbe u nahijama Ljubuškog.Neprijatelj umalo nije nadvladao(muslimane),ali u taj čas prispješe mostarske gazije kao Hizir i,uz poklič:“Allah“,Allah“,tako potukoše mačem neprijatelja da to nije moguće opisati.Odmah ispališe jednu salvu.
Neprijatelj vidje da su Turci bez obzira na Bajram pošli u borbu i da sijeku mačem.Palo je oko sto sedamdeset neprijatelja,ostali su razbijeni i iz navale prešli u bijeg i otišli u svoj pakleni zavičaj.Naše gazije,tjerajući neprijatelja,zarobiše ih oko sedamdeset,a pedesetak posjekoše.Od naših pogibe mučenički samo sedam vitezova,koji su sahranjeni.Bajramski ručak ručali smo u selu koje smo oslobodili,a zatim smo zdravo i veselo s plijenom i velikom pompom vratili se u šeher Mostar.
Eto tako Mostarci rustemovski vode bitku i boj.
Kratko rečeno,to su darežljivi,gostoljubivi i plemeniti ljudi.
Zatim sam od prvaka ovoga šehera uzeo pisma,oprostio se sa njima i s pedeset hrabrih pratilaca krenuo prema zapadu i za sedam sati stigao u grad Lupete(na putu od Mostara u Konjic).
Izvor:Evlija Čelebi(polovina XVII stoljeća)