Jabuku još pamtim,rešetkaste dane
koje vjetar sjecka u rupčiće zvuka.
Mehku večer s neba spušta blaga ruka
koja srce nutka na dlane da stane.
Očeva je šutnja teža od brijega
što se o dom krhki naslanja u noći.
Mjesec zategnuti dvoji kamo poći
ako ne mahnem mu prije svog bijega
u san…K majci?Doma,u kojem ona
premješta svjetlosti s prozora na lice
ukućana i na krilca zlatnih ptica
dok slijeću na krov,s njena groba,k*o na
traci sunca da su pokreti i glasi
kojim mati ocu suhu šutnju kvasi…
„Muallim“-14.08.2003.
Izbor:Kemal Mahić
1226 Posjeta 1 Posjeta danas