Tešku ranu što *no boli jako,
bez problema podnosimo lako,
ali rana što je bližnji soli,
ne zarasta i beskrajno boli.
Zato Boga trebamo moliti,
na svemu mu puno zahvaliti,
što možemo suzdržani biti
i svakakve spodobe trpiti,
kao ovog našeg „uglednika“,
al* u biti velikog jadnika,
koji radi rađe svakojake,
od naroda praveći prosjake,
Što je i on sve do jučer bio,
jeste bio,al* se prometnio.
Sve do rata biše oličenje,
za uljudnost i vel*ko poštenje
Tih i miran,a obraza čista,
bi pri vrhu svih biračkih lista,
pa smo takog sebi izabrali,
da nas vodi mandat smo mu dali.
Tad mislišmo to je ono pravo,
evo nami moći od pomoći.
Vel*ke škole skonča je u letu,
na prištinsko-grudskom fakultetu,
računarsko stekao je znanje,
sa naglaskom na oduzimanje.
Brzo poče probat naučeno:
grabi,trpa,otima i drpa,
što bijaše već viđena slika,
kao preslik svojih predhodnika.
Sada ima debelu lisnicu,
svako malo drugu ljubavnicu,
pokraj mora jedan zamak fini,
vikend kuću lipu u planini,
dva auta poprilično nova,
jedan niski „garibast“ bez krova.
Za zasluge firmu mu se dalo,
da je ima zlu mu ne tribalo,
koju plati ko gospodin fini,
jednu marku,sve u gotovini.
Zbog tog troška kom* se izložio,
radnika je nešto otpustio,
te mu paše sad izreka naša:
„Blago majci,baš se dobro snaša“.
Izvor:…A bura pušika,Studenci 2014.
IVAN KRALJEVIĆ: LJUBUŠKI
Hercegovka,djevojčica mala,
gorsku vilu glasno dozivala.
Obišla je brda i doline,
polja,gore i vel*ke planine,
da bi lijepu vilu upoznala,
pogledala i nešto pitala.
Kad je spazi brzo joj pohiota,
ruku pruži pa onda upita:
Bajna vilo,dična ljepotice,
i narodna vel*ka pametnice,
de mi reci milo zlato moje,
u *vom kraju sad najljepše što je?
Je l* Neretva zelena duboka,
il*Trebižat desna joj pritoka,
možda zlato što na ruci sija,
ili ljubav iskrena dječija?
Iskren lijep osmijeh djevojački,
ili prvi poljubac momački,
Il*mirisni pupoljak od ruže,
ili lipo cviće u proliće?
Čuvši upit osmjehnu se vila,
te prozbori:Djevojčice mila,
sve je lijepo i to je istina,
al* od lijepog uvijek ljepše ima.
Najljepši je dušo moja fina,
grad Ljubuški i sva okolina,
kojeg diči stara kula znana,
naše dike Hercega Stjepana,
s koje pogled ide na daljinu,
na lijepu nam Hercegovinu.
Jugoistok biser perjanicu,
svjetski dragulj vodopad Kravicu.
I koćuša u bisere spada,
sve na diku Ljubuškoga grada.
Još naslanja istočne granice,
na svetište Marije Djevice.
Ljubuški je velika momčina,
s nešto više od pesto godina,
s pet tisuća stanovnika svoji*
a općina tridesetak broji.
Vjerni Bogu i radu predani,
na ostale privilegirani,
tu živimo vezani za kamen,
i bi*ćemo za vjekove.Amen!
Izvor:Ivan Kraljević-…a bura pušika(Studenci 2014)
Izbor:Kemal Mahić