Sam sam u sobi-u mekoj samoći;—
Preda mnom stala jedna sablast n*jema,
Upiruć u me od kristala oči,
Što vatren led im u zjenici dr*jema.
Ironijom joj usna prelivena
Šuti ko pečat mutnijeh nebesa—
Tek pandža lako podiže se njena
I po plećima griva joj se stresa.
Ja trnem,dršćem bez glasa i daha,
Tu strašnu sfingu gledajuć pred sobom
I grudi moje lede se od straha—
Čuj,tupa usna tiho joj se miče;
—Ja vječito sam zagonetno biće,
Ruka mi ravna bešikom i grobom…
Pjesmu objavljujemo povodom 100-godišnjice smrti jednog od najpriznatijih imena našeg pjesništva!
Izbor:Kemal Mahić
4408 Posjeta 1 Posjeta danas