Trgovci tekstilom na Baščaršiji mahom su bili muslimani i Jevreji.U jevrejskim radnjama bilo je dosta mlađih žena koje su pomagale svojim roditeljima.Među Jevrejima bilo je i mnogo sirotinje,ali nije bilo prosjaka.Jevrejsko društvo se brinulo o svojim ljudima,pa su ih pomagali na taj način što su im omogućili da budu pokretni prodavači neke sitne robe.Ti bi ljudi nosili omanje sandučiće ispred sebe,pričvršćene trakom oko vrata.Hodali su Čaršijom,uzvikujući:“Igala,bašlija,šnala“ i slično…Drugi su prodavali jaja kuhana u ulju.
I među muslimanima je bilo dosta sirotinje i dobar dio prosjaka.Petak je bio dan kada su oni išli od radnje do radnje i tražili sadaku.Gotovo svi trgovci,bez obzira na vjeru,petkom su dijelili milostinju.Usitnili bi novac i držali ga pri ruci da mogu dati svakom prosjaku koji naiđe.Bili su to uglavnom sve isti prosjaci.Pred Ramazanski bajram davan im je zekjat,obično u robi.
Bilo je i sirotinje koja se trudila da sama zaradi koju paru.Među njima su bili „pleteničari“,koji su prodavali sezonsko voće za jedan dan,momci koji su nosili poveću dasku na glavi sa vrućim somunima ili pečenom tikvom,uzvikujući:“Halvuše,halvuše“,zatim bozadžije,salepdžije,pečenjari koji su ujesen na ulici pekli kestenje,kukuruze,košpice,a ponekad i kitere.Neki su u kolicima,pod staklenim poklopcima,prodavali ćeten i bijelu halvu,ušećereno voće i još neke poslastice,vozajući Čaršijom i nudeći svoje proizvode.Slična kolica su ljeti vozale i sladoledžije.
Svi su nešto prodavali,a srijedom ponajviše,na pazarni dan,kada bi prostor oko Sebilja zaposjele trgovke.Uglavnom su to bili tkani i vezeni predmeti žena i djevojaka koje su davale trgovkama da ih prodaju.Rubni dio tog istog prostora,bliže tramvajskoj pruzi,bilo je mjesto gdje su seljaci prodavali svoje proizvode.Nudili su:u vrećama kukuruzno i pšenično brašno,u kantama kravlje maslo,u kacama sir i bestilj,u fučijama tečni kruškov pekmez..Seljaci iz bliže okoline donosili su živad i jaja.Visočani su prodavali suho meso,sudžuku i suhi sir.Bilo je i meda i sušenog voća-
Osim hrane,bilo je i drugih proizvoda:drvenih kašika,svirala raznih oblika i veličina,tamburica,od kosti ručno izrađenih češljeva,raznovrsnih drvenih igračaka za djecu i slično.Žene su nudile duge vunene čarape i priglavke.najljepše su bile trnovske i bjelimićke priglavke i čarape.
Opis Čaršije iz tog doba ne bi bio potpun kada se ne bi pomenule i „čaršijske budale“.Bilo je podosta takvih jadnika,što su zabavljali dječurliju i dokone čaršinlije.Sjećam se Mušana,koga su zvali Šemso.Na jedno od dva ova imena vrlo je agresivno reagovao.Bacao bi kamenje,ne gledajući koga će pogoditi.Sjedio je često na ćefenku našeg komšije Crnčevića,zbog čega smo mi,djeca,bili prilično uplašeni.
Drugog su zvali „ludi Sarajlija“.Trčao je kroz sokake kao da ga neko goni.Danica,žena srednjih godina sa francuskom kapom na glavi i ljeti i zimi,glasno je nešto pričala i na prste računala.zastala bi kada bi joj neko rekao:“Dano,evo cigara“.Bio je tu i Lazar,u bijelim seljačkim gaćama i sa crnom šubarom na glavi.Nije bio opasan,pa je za njim išlo uvijek podosta djece.Poneki bi obalio prst i dotaknuo Lazara iza vrata,a on bi počeo plakati,žaleći se:“Okupali me“.
Za razliku od njega,opasna,jako bučna i vulgarna bila je Mišća.Iz čista mira je prolaznike napadala i psovala.Bilo je još dosta ahmaka i čalaka što su Čaršijom hodali.
Izvor:Šerifa Šarac-„Huda sreća i druge priče“